Kada hladnu noć posjete tvoje drage  oči

gdje svilena nit mjesečine ima moje  ime

tek slutiš vjetra šapat u krošnjama zapleten

i kreneš  odlivenim putem tišine za njime

snjegovima,vrletima ,u daljine duše svoje

tu čeka te moje vrijeme,poput male ptice

u gnjijezdu pored srca,čežnja skrivena

u mislima te grlim,iza zida sreće

pored ugla skrivenih duša sjenki

staklenih zidova zaborava mene

otopljenih boja duge nakon tople kiše

tu te čekam,pod zjenicom skrivena

čuješ li moje vrijeme kako diše

i piše ti riječi bojama mjesečine

a tebe nema,nema,nema...šutiš

osjećaš li otkucaje  srca ,te bezvremene moje rijeke

što u ovo veče blagdansko veče,tebi ljubavlju  teče

 

Poslušaj žubor svoje duše

pod površinom svog nemirnog  ja

snažan izvireš,tečeš,utječeš

putevima beskrajnim novim

uzdahni i kreni,prema meni

jer široko te ima 

 

Osjeti svaki drhtaj svog tijela

i budi ono što stvarno  jesi

oblutak sreće  lagan  u vremenu

treptaj sjajne zvijezde u noći

mirnog očekivanja  svitanja

 

Pogledaj duboko u sebe

gdje svjetlost tamu ljubavlju  gasi

i rasti pjesmom,sjaji,raduj se

sada i zauvijek životu jedinom

i zagrli me nježno osmjehom

znaj, pored mog srca nema tuge

 

Tišinom zapletena noć miruje

na rubovima svitanja vjetar zaigran

pjesmom morskih valova na žalu

snove moje drhtave dodiruje

 

Tražim te mili ispruženih ruku

uronih tijelo u pukotine sjećanja

gdje guste sjene prohujalih dana

još skrivaju u svom gnijezdu naša obećanja

 

Hoćeš li me pronaći u duši

otelo te vrijeme i daleke puste staze

nemoj dopustiti zaboravu da sve sruši

sjeti se želja,ne daj da ljubav nam poraze

 

I tako sjedim pored prozora

mjesec putuje i misli k tebi nosi

milujem daljine pogledom snenim

zaljubljenim,s vjetrom u kosi

 

Kada zalutaš rosnim putevima života skrivenim u magli

gdje samo pjev probuđenih ptica ti je suputnik

dok  vjetar jesenji miluje ti izborano lice

dok koračaš iznova svakog jutra

gdje korov  i mirisni cvjetovi zapleteni  zajedno dišu

pod krošnjama gordih hrastova što skrivaju gnijezda plahih ptica

poput čovjeka,što duboko  u duši sebe ranjivog  krije

osjetićeš buđenje ispod vela svitanja

u mojem zagrljaju,u polutami sobe

i čuti korake što tek sad krenuli su

za davno izgubljenim željama

kroz polja rascvjetalih potočnica

što plavetnilo s nebom modrim stapaju

boje tvojih očiju

 

Na usnama razlivene suze,one radosnice

poput biserja proljeća naše ljubavi

uramljenih dodirima bezbroj trenutaka

zagrljajima što poklanjaš mi poput ruža mirisnih

osmjeha ,tih osmjeha nestvarnih tvojih

što ih nitko oteti ne može,jer nedam te

ja,poput  razigrane djevojčice  u žutoj haljini

što trči za šarenim leptirima

ti,poput dječaka  vragolastog pogleda

što urezuje moje ime na drvenoj klupi u parku

prelazimo zajedno onim starim putem kupina

poklanjam ti moje klupko snova,da ih čuvaš

otvaram spomenare svoje duše tebi  da te u njih utkam

ja znam da me voliš

i ti znaš, ljubavi

znaš...

 

Kada te probude hladne jesenje kiše

i znaš da je svemu došao kraj

kad osjetiš da u grudima nema mene više

usamljen,na raskršću za pakao il raj

u blato sudbine bačene riječi

komadići davno potopljene sreće

mostove života morati ćeš sam prijeći

a pukotine srca su sve veće

još oštrice tvojih dodira peku

dok gore plamičci strasti na oltaru laži

zašto želiš dušu mi ukrasti

zazidati me u ponor bez ljubavi,kaži

Ne dam,ja sam oujni vjetar

ne dam otrgnuti pravu sebe

prerezati ću sve niti što nas vežu

zaboraviti zauvijek tebe

 

Zatvorenih očiju mirujem

sve moje slike u dubini duše

pored dva izvora što žubore

i slijevaju se u more

topli vjetar s mirisom soli

šum zaigranih valova

iznad mene u krošnji

jato raspjevanih ptica

predamnom obala i jato galebova

nadamnom sunce što me grije

predivna tišina u meni

dok zatvorenih očiju mirujem

 

Iglice bora prekrile su tlo

ispod krošnje savijene burom

pod zjenicama tame meke

ćutim drhtaje tvoje duše staklene

prstima  prebirem po  žicama   gitare

poniješe me sjetne note čežnje daleke

 

Čekanje ,zar to čekanje čeka

potopljene davno  života trenutke

može li čovjek iznova da živi

kad koraci utihnu pod oštricom sudbine

stvarajući na površini  tek  sjećanja oblutke

iza zabravljenih vrata olujne tišine

kad utihne ,kad sve mine 

 

A slike nekih  davnih proljeća u svemiru

bijeli tragovi zvijezda izgubljenih u noći

poput skitnice izboranog lica u svom nemiru

što traži nešto što nikad neće doći

putujem vremenom izgubljene rijeke

beskrajima sebe u predjele daleke

 

Čarolija je ljubav,ti dio tog nemira

kad plamen srca izgori,i sve nestane

biću poput obale,što grli tvoje more

vladar plima i oseka,sred napuštene hridi

da me vjetar dotakne,da me nebo prekrije

zatvorenih očiju ,da  nitko tugu ne vidi

 

 

Vremenom razasute čežnje

poput beskrajne niske biserja

putevi u jednom smjeru ispruženi

bez raskršća što susrete  čekaju 

moji koraci tebi poklonjeni

 

Ljubav u dlanovima drhti poput ptice

u grudima praznina tek tiho diše

ispod trepavica pogled skriven sutona  tišinom

duše odnešene života snažnom plimom

što tek sjetno tebi piše

 

Pod mostovima vremena zaboravljeni trenuci

mjedeni vrč svjetlosti iz kojeg duga teče

da oboji tvoje dane,da zacijeli tvoje rane

da umiri vrtloge prošlosti divlje rijeke sudbine

i pokloni srcu tvome moje  kapi sreće

 

 

Moji su svjetovi slike bez okvira

tajnovita prostranstva isprepletenih trenutaka 

moji krajolici duše tebi otkriveni

i svaka je misao tebi poklonjena

poput muzike tihe  starog klavira

svaka me nota tišine  takne, i biće zatalasa

dok željom dodirujem ti milo  lice

bez dodira,bez traga, bez glasa

korakom bez koraka, putujem valovima sreće

i nije me briga za poraze,to je život

možda me sreća dotakne, možda neće

ja živim sada,izvirem poput rijeke

iz dubine tame svjetlost sam dotakla

iz čahure samoće snažno poletjela poput leptira

mnogo puta slomila sam svoja krila

bila sam snažna kao stijena

poput razbijenog stakla  krhka sam bila

mnoge tuge poput potopljenih lađa na dnu mora

no znaj svako nevrijeme prođe, mine

ova duša mirna tebi se raduje

jer moji su svjetovi slike bez okvira

obojeni proljećima  proživljenih trenutaka

znam veže nas čvrsta nit sudbine

 

Pitaš me zašto ćutim

smješkom skrivene moje su riječi

ja mirujem trenutkom zagrljena,i snijem

bojama svitanja nebo preliveno

pitaš me zašto koračam korakom tihim

pod mirnoćom pogleda svoje drhtaje krijem

dok srce bije snažno,tijelom skriveno

moji su čvorovi čvrsti poput stijene

u dubini duše plamenom gorim

dok ćutim,borim se,volim

 

Pitaš se gdje moj slobodni duh luta

ne boj se,nisam daleko od tebe

ja sam gdje trebam biti,na pola puta

od postanka do nestanka, poput vile

tvoje magične noći u klupko vežem

znam da me tražiš,do tebe snovima sežem

pitaš se jesam li stvarna

i tko stvara snažne poput bujica riječi

ja dušom putujem,k tebi,daleko

jer vrijeme u nama nema granica

pitaš se gdje sam,evo pored tebe

ka tebi  s ljubavlju nastavljam teći

 

 

Ja sam beskrajna  obala

bude me kišni  vjetrovi s juga

ti poput plime dolaziš i odlaziš

trag ostaviš,u pijesku sna bijele oblutke

dok moj pogled daljinom prati bijela jedra

moje su ptice o nebo naslonjene

snažna jata želja poletjela visoko

drugačije te želim

kao korijen zemlji darovan

kao grane masline isprepletene

kao nebo i more sutonom zagrljeni

ispod vela tame,na bijeloj morskoj pjeni

drugačije te želim

kao sjena što krošnje zrele vremena prati

gdje nevrijeme i vrijeme  zajedno postoji

u trenutku gdje ne postoje sati

već beskrajna ljubav dušom teče

drugačije te želim,beskrajno

ja,nemirno mirna začarana tobom

notama tišine darujem kapi mjesečine

čekajući  plimu da se obali vrati

 

Kad zadrhte u duši drage uspomene

i osmjeh sličan mom na mene te sjeti

kad srce  u grudima poželi malo mene

a tvoj pogled  daljinom s jatima poleti

gdje god da kreneš,tražiš iste slike

a duša je ludo duboka,kao sinje  more

što li se krije na dnu ,znam to ja

i kad sklopiš oči ,vidim tvoje snove

i kad misliš da si sam,osjećam tvoje čežmje

u tišini noći one  trepere kao zvijezde

vezem željom sve čekane trenutke

čuvam ih poput biserja u duši za nove dane

s pjesmom poklanjam ti misli tople

dok čekam tvoje korake u noći

hoćeš li,hoćeš li doći 

prije nego vrijeme odluči da  stane

 

 

Osmjehom me dozivaš

dok ispod površine šutnje uranjam

otkrivam tvoje skrivene kutke

postoji li vječnost, gdje je škrinja

koja čuva sve naše sretne trenutke

dok slutnja skita putevima noći

vrijeme i ja,ruku pod ruku ćutimo

zagrljeni,čekajući iznova odjeke sreće

a ti,dalek i zarobljen tugom

vjeruješ da bolje ne postoji 

posežeš sjetnim pogledom za dalekom dugom

gdje mjesec lutalica zaspao je

na mom jastuku  snovi izvezeni tvojim licem

ne žele buđenje jer tamo su sretni

gdje osmjehom me dozivaš

u vrtu procvjetalih bijelih ruža

jutrom,tek dodir sjećanja 

tragovi sjetni

 

Kad zalutaš u maglovite predjele daleke

gdje zora reže tamu pjevom ptica

i poželiš da te poljube tople usne meke

u naručju mojem u polutami sobe

duši spletene želje poput tisuću užarenih žica

i koju da ugasiš,gdje da ostaviš 

dio sebe kojoj strani svijeta da otisneš

nježan pogled,uzdah,dodir

tvog nasmijanog lica

 

I onda se okreneš samoći

gdje nada curi poput pješćanog sata

s oblacima plavim nebom s vjetrom juri

dok u tebi poletjeti želi bezbroj podivljalih jata

kad zalutaš u maglovite predjele daleke

nemoj da nestanu naša proljeća

ne daj  da utihne žubor izvora u duši

i ostanu samo  misli bez izgovorenih riječi

netko te voli , ne daj životu da te iznova  ruši

 

More je zaspalo stijenama zagrljeno

šaputanja vala prati galeba jeka

na dnu tišinom modrina skrivena

obala u smiraj prati jedra bijela,daleka

 

I mene ima u tišini bistroj ovoj

polako duši skidam želje  veo po veo

u kojoj dubini da te skrijem,da te nađem

kad dio mene ne bi biti smjeo

 

I ponirem moru poput jata ptica

poput slapa darujem ti sve svoje kapi

biserje i školjke,sve uvale i drage

života moga što za tobom vapi

 

Pučina te čeka,tvoj beskraj istine

a ja tek  svjetionik što smiruje tamu

sred mora sinjeg sudbine,zastani na tren

sidro spusti,ne ostavljaj me na hridi samu

 

 

 

U svojim lutanjima naiđoh na tebe

sklupčanog na raskršću sadašnjosti i prošlosti

poput djeteta sred ljudi izgubljenog

između puteva koji nikamo ne vode

unutar začaranog labirinta duše

gdje tuga caruje,zagrljena strahom beznađa

otvori svoje zjenice,radost je blizu

i put što daje novi početak

 

Zalutala sam mislima izvan okvira vremena

lijepo je ne osjećati granice sebe

i jednostavno postojati na dlanu trenutka

ja te vidim drugačije,osjećam te

bez očekivanja,bez kajanja,prostrano

poput ptice vinuti se visoko modrinom

odjekuje sloboda svuda oko mene,u meni

dodiruje tvoje tople ruke dok budiš se

 

Naiđoh na težak kamen spoticanja

ugradih ga čvrsto u svoje temelje

nijednog neću odbaciti, to su moji koraci

vjeruj, borba sa samim sobom najveća je pobjeda

a život nabujala rijeka kojom moraš teći

moja je želja postojanje radosti tvoje

i šapat što s vjetrom prije sna  čuješ

moje tople misli iz duše odlivene

pjesmom poklanjam ti  dio mene

 

 

Ne daj da ti ukradu nebo o učima

ono je samo tvoje,i sve zvijezde

rasute životom još uvijek sjaje

tinjaju u duši,u sjećanju

u nekom novom pogledu zablistaju

nekom novom obećanju

 

Ne daj da te sruše riječi sulude

ta to su samo riječi,poput lišća

padoše s usana,dotaknuše se starih rana

plime i oseke ruše nas pa snaže

no mi znamo da možemo uvijek dalje

jer unazad dušo  ne postoji put

 

Ne daj da ti radost življenja ukradu

samo su prazni ljudi bezvrijedni,zavidni

oni što ne traju,uzimaju a ništa ne daju

za mene nevidljivi poput sjena

ja koračam sudbine poljem procvjetalim

donosim ti nova vedra jutra zagrljajem

za koracima ostavljam prah uspomena

 

 

 

Želim neke nove slutnje

ne crno bijele, već obojene

i tvoje oči sretne,usne bez šutnje

poput izmaglice nad tišinom mirujem

i tren ,tren postaje vječnost

a trajanje slatka bol nemira

da,zarobljena u paukovoj mreži drhtim

dok ti postojiš i nestaješ

britka je ova noć,san mi ne daješ

 

Čekam,što li to čekam

ima li kraj ovaj početak

samo more me sluša,ono razumije

i dubinom odnosi tajne u dubinu

ove duše svilene prepune tišine

ove oči zelene sjetne ,nekada sretne

dok ti postojiš,i nestaješ

osluškujem tvoje korake bez jeke

osmjehom uzimam svjetlost iz tvoje tmine

 

Rušim bedeme tvoje hrabrosti

svaka tvoja riječ  je čvrsta kao kamen

bodljikavom žicom vežem uspomene

dok nestajem,umirem,gorim kao plamen

i onda jutrom svićem poput feniksa

gazim sjećanja,rasplićem čvorove sreći

u polutami sobe tvoje tijelo spava

ja postajem svoja,drugačija

dok ti postojiš, i nestaješ

 

 

Možeš li između tisuću puteva

korakom lakim izabrati pravi put

zatvorenih očiju vođen mojim glasom srećo

kroz kamenje i zidove vremena proći

neviđeno tijelo željeti žarko

grleći tišinu čvrsto,moju tišinu

što žamori poput proljetne kiše

biti samo  moja bistra kap

krenuti neznajući kamo ćeš doći

 

Možeš li zaboraviti neviđeno

a ipak što se duboko u duši krije

tvoje najdublje želje i sanje

pokloniti meni zarobljenoj nitima mjesečine

tajni u tvojim snovima skrivenoj

gdje dah je tiši od drhtaja srca

neznajući što ćeš vidjeti

 

Možeš li zaboraviti otkucaje srca

ostaviti vrijeme što bijaše tvoja tamnica

da svaki tren bude samo moj

izbrisati tuge ,i noći bez nade utopljene

da prelomi se jučer kao slomljeno staklo

ispod svoda kojim hodaš,samo svjetlost biti

i viknuti glasno,ja sam živ

i volim,volim,volim

možeš li